Biti gej u Srbiji - istine i zablude o homoseksualnosti
Pitanje drugačije seksualne opredeljenosti odnosno orijentacije, u našoj zemlji je još uvek velika tabu tema, o kojoj se narado govori. Homoseksualnost je nešto što naša sredina veoma često osuđuje i odbacuje. Sa druge strane, konstantno se govori o vladavini “gej lobija” svuda u svetu, raznim elitističkim udruženjima homoseksualne populacije, te njihovom sve jačem i izraženijem uticaju u svim sferama života.
Najćešće ćemo čuti da homoseksualci neprikosnoveno vladaju modnom industrijom i šou biznisom, ali sve više i kulturom i politikom. Kontradiktornost i svakako kontroverznost koju sobom nosi činjenica da je neko “gej”, navela nas je da napravimo reportažu i istražimo pravu istinu u vezi sa nekim pitanjima, istinama i zabludama koje ljudi obično vezuju za pojave kakva je - homoseksualnost. U našoj reportaži, koju ćemo zbog ozbiljnosti i kompleksnosti teme objaviti u dva dela, kao sagovornike ugostili smo mlade ljude, potpuno različite u svakom smislu, koje povezuje jedna ista stvar - emotivna i seksualna privlačnost ka istom polu. Pročitajte njihove interesantne i potpuno iskrene priče, koje će, verujemo zanimati sve, neveznao za seksualnu pripadnost, a koje će svakako dati odgovore na neka pitanja i predrasude, koje svi mi, kao društvo imamo prema nečemu što je drugačije.
Naš prvi sagovornik koji je rado pristao da učestvuje u ovoj reportaži je Miki (nadimak Status) dvadesettrogodišnji mladić iz Beograda, koji za sebe kaže da je oduvek bio potpuno iskren i otvoren prema svojoj najbližoj okolini, kada je u pitanju njegovo seksualno opredeljenje. Kao gej, on nikako ne smatra da je odbačen ili ugrožen ili da ga ljudi zbog toga manje cene, a svi oni do kojih mu je stalo, apsolutno ga podržavaju i doživljavaju kao potpuno normalnu osobu. Ipak, on ne smatra da je naša sredina dovoljno osvešćena po pitanju prihvatanja i integrisanja homoseksualaca u društvo. Pročitajte njegovu priču…
Kada si postao svestan svoje seksualnosti?
Ovo je pitanje na koje većina gej ljudi nema jasan odgovor. Neki će reći da su gej od kad znaju za sebe, drugi da su to stekli vremenom, treći uopšte nikada neće ni postati svesni. Ja sam gej od kad znam za sebe, a još u osnovnoj školi sam shvatio da me ne zanimaju stvari poput fudbala, tuča u školskom dvorištu, odmeravanja snaga između dečaka i sl.
Da li je tvoje seksualno opredeljenje javno ili ga kriješ?
Većina ljudi u Srbiji krije svoje seksualno opredeljenje iz razloga što smatraju da bi ih okolina osudila, gledala drugačije ili prekinula kontakt sa njima. Mogu slobodno da kažem da je moje opredeljenje nešto između ponuđenih opcija - javno je tamo gde treba, jer otići u neki gej klub je javni događaj, a sve ostalo je stvar odluke. Ili ćeš obavestiti okolinu, ili ćeš, kao ja, obavestiti samo drage ljudi i one za koje znaš da će te razumeti, podržati i biti uz tebe.
Da li je toliko velika hrabrost priznati sebi da si homoseksualac?
Mislim da je velika stvar priznati da si “drugačiji” u Srbiji, pogotovo da si nešto što se ne smatra normalnim u sredini u kojoj živimo, što je osporavano, neprihvatljivo. Ja sam sebi priznao da sam gej i mnogo mi je lakše, jer znam ko sam, šta sam, postao sam svestan sebe i izgradio svoj identitet.
Da li muškarci homoseksualci mrze žene i kakav je generalno njihov stav prema ženskom polu?
To nije istina i ne vidim ni jedan razlog za takvo mišljenje i stav! Žene nisu nikakva pretnja gej ljudima, jer svako ima svoju interesnu grupu. Problemi mogu nastati samo onda kada su dva momka zajedno, viđaju se, imaju dobar seks i kada jedan od njih sazna da nije jedini, već da njegov partner ima i devojku. U prilog tvrdnji da gej muškarci ne mrze ženski rod ide i činjenica da najbolje fukncionišu prijateljstva gej muškaraca i strejt devojaka. U poslednje vreme postalo je moderno imati gej druga, jer on ti nikada neće preoteti dečka, neće pozajmljivati garderobu, šminku, a što je najvažnije neće izneveriti. Mislim da su ta prijateljstva mnogo čvršća od čisto strejt prijateljstava iz kojih se, po običaju, vremenom rodi ljubav, strast, ili mržnja i interes…
Da li ti smetaju pogrdni nazivi tipa “peder”, “peško” i sl.?
Sve zavisi od okolnosti, jer teško da ćete ovakav izraz čuti na nekom javnom mestu, u nekom društvu. Mislim da ljudi često izgovaraju ove reči iz nemoći da se, zapravo suoče sami sa sobom, jer je to neka vrsta odbrambenog mehanizma. Pljuneš “pedera” i cela okolina misli da si strejt - al zamalo!
Da li su i u kojoj meri muškarci homoseksualci promiskuitetni?
Ne bih da generalizujem stvari, ali mislim da su promiskuitetni isto onoliko koliko i strejt svet. Rekao bih, čak i za nijansu manje. Gej ljude bije loš glas da su promiskuitetni ali niko ne pominje da postoje i gej veze koje traju godinama, mesecima, da postoje i emocije i da nije sve samo strast i seks. Činjenica je da je kod nas još uvek nemoguć homoseksualni brak, pa se zato gej ljudima pripisuje da su promiskutetni iz tog razloga što su “slobodni” u smislu da ih nista ne vezuje za partnera, osim ako oni to ne žele.
Da li se muškarci homoseksualci zaista prepoznaju međusobno i kako?
Obično se prepoznajemo jer su neki feminizirani pa je lako prepoznati, a neki su toliko “zakamuflirani” da je jako teško zaključiti. Ali pogled skoro uvek otkriva. Mislim da je to nešto što ne može da se sakrije.
Koje je tvoje mišljenje o homofobiji?
Ako pitate jednog gej momka šta misli o homofobiji, svakako će vam reći da je to nešto loše. Homofobija je nepotrebna stvar u svakodnevom životu. Često se pitam zašto ljudi postaju homofobični? Da li iz straha da ih neko ugrozi, iz straha da im ne ugroze decu?… Mislim da niko, ni pod kakvim uslovima ne može da ugrozi nekoga ko je strejt. Ako nisi gej, onda nemaš razloga da brineš da će te neko ugroziti. Zašto neki ljudi umišljaju da su Bogom dani da ugrožavaju seksualno različite ljude i da im je misija istrebljenje “pedera”? Opet naglašavam, da je homofobija suvišna stvar u životu jednog prosečnog čoveka jer svako treba da živi svoj život i pusti druge da žive onako kako oni žele. To je sloboda.
Da li je i u kojoj meri homofobija zastupljena u sredini u kojoj živiš?
Homofobije ima svugde, mada mislim da je izraženija u manjim sredinama, zbog mentaliteta, tradicije, drugačijeg načina življenja. Kada se u nekom manjem mestu u Srbiji pojavi čovek koji svojim oblačenjem, ponašanjem ili izgledom odaje utisak da je gej, okolina ga odmah etiketira. U Beogradu je ipak drugačije i manje-više je nevažno kakav je neko. Komšije u istoj zgradi se ne poznaju, a u manjim mestima se sve zna.
Da li postoji neko kome nikada ne bi mogao priznati da si gej?
Postoji nekoliko ljudi kojima ne bih rekao ni da sam ukrao žvaku u prodavnici, a kamoli da sam gej. Ne zato što je problem u meni jer sam drugačiji, već zato što mnogi ljudi to ne mogu da shvate iz dobro poznatih razloga.
Gej parada u nekom od gradova Srbije…
Gej parada je apsolutno nepotrebna. Kao razloge za to bih naveo Srbiju kao sredinu, mentalitet, tradiciju, ratove i krize koji su iza nas i dr. Mislim da treba još mnogo stvari rešiti u ovoj zemlji dok dođemo do momenta kada je ok organizovati gej parade. Stekao sam utisak da je Novi Sad jedan od najtolerantnijih gradova u Srbiji i da bi tako nešto jedino tamo prošlo kao relativno normalna stvar.
Postoji li gej zajednica (scena) u Srbiji i koje su njene razmere?
Gej scena u Srbiji itekako postoji i čine je ljudi različitih zanimanja, profila, godišta i sl. Da ste pitali postoji li “lobi” i na to bih vam dao potvrdan odgovor. Gej ljudi su isti kao i ostali, plaćaju porez, sede u kafićima, kreću se… Gej scena u Srbiji je nešto što postoji godinama, ljudi se upoznanju, povezuju, pomažu jedni drugima i mislim da to nikako nije na štetu strejt populacije. Postoje organizacije, udruženja, radionice, mesta gde se gej populacija okuplja i normalno funkcioniše.
Koliko su aktivna ta udruženja?
Postoji nekoliko udruženja u Srbiji, a sve bliže informacije možete pronaći na sajtu: www.gay-serbia.com
Šta misliš o zakonu o gej brakovima i usvajanju dece?
Zakon o brakovima podržavam iz mnogo razloga. Smatram da je stvar izbora sa kim ćemo deliti krevet, kuću, nasledstvo, penziju… To je uglavnom bitno zbog nekih pravnih stvari, jer zašto da neko ne ostvari neko svoje građansko pravo samo zato što je homoseksualac? Taj čovek plaća državi porez isto kao i svi strejt ljudi.
Gej ikone u Srbiji i svetu…
Zavisno od interesovanja pojedinaca. Postoji dosta javnih ličnosti iz svih sfera koje gej ljudi smatraju ikonama. Mislim da je u Srbiji, Ceca neprikosnovena gej ikona, a u stopu je prate Jelena Karleuša, Lepa Brena. Što se politike tiče, Boris Tadić je najpopularniji, slede ga Aleksandar Vučić, Bojan Kostreš, Čeda Jovanović, Andreja Mladenović… Kada je kultura u pitanju i tu postoje gej ikone poput Dragana Nikolića, Nede Arnerić. Svetske gej ikone su pre svih Dejvid Bekam, Anđelina Džoli i Bred Pit itd.
Šta bi promenio u odnosu prema gej populaciji ne samo u Srbiji nego generalno u čitavom svetu?
Mnogo više tolarancije i iskrenosti…
Sagovornica koja je bila tako ljubazna da svoju iskrenost o seksualnoj orijentaciji podeli sa nama iz ženskog ugla je Milena, dvadesetosmogodišnja devojka koja živi, radi i studira u Beogradu i koja kaže da je presrećna jer je u stabilnoj lezbejskoj vezi već 5 godina. Koje su to zablude koje društvo ima o ženskoj homoseksualnoj populaciji, koliki je stepen diskriminacije i kako sve to generalno izgleda kada postoji ljubav i seksualna privlačnost između dve žene, otkriće nam upravo ova mlada dama.
Kada si i kako postala svesna svoje seksualnosti?
Svest da sam drugačija od ostalih postojala od kad i ja postojim. Prvobitno se ogledala u nekim običnim stvarima kao što je oblačenje, ukus, a kasnije u razmišljanju. Muškarcima sam se uvek dopadala i veoma često ih menjala pokušavajući da pronađem sebe u strejt vezama. Takođe, nikada nisam imala onu vrstu bliskosti koje devojke tokom druženja ostvare dok jedna drugoj ne ukradu momka… Kada god sam dolazila do te intime druženja, presvlačenja jedna ispred druge, brijanja nogu i svega sličnog, mene prosto nije bilo - nestajala sam. To me je pokrenulo na razmišljanje. Sve dok mi se nije toliko dopala jedna devojka da sam bila spremna na više od druženja. Tada sam bila četrvrti razred srednje škole.
Da li je tvoje seksualno opredeljenje javno ili ga kriješ?
Ljudi kojima sam okružena znaju za mene jer je i većina njih gej. Prijateljice iz detinjstva znaju za moje opredeljenje dok ne bih želela, niti slučajno sebe otkrila na poslu. Mislim da ljudi koji su u bilo kakvoj vezi sa gej ljudima, mogu prepoznati nešto specifično, što mi se i dogodilo na poslu kada sam bila tema provokacije koleginice. Ne znam šta mi je više zasmetalo - da li to što je ona prepoznala to G u meni ili što je pokušala da izazove moju reakciju na koju nema prava, jer je to moja privatnost. Takođe smatram da bi roditelji trebalo da budu upoznati sa seksualnim opredeljenjem svoje dece, iako moji to nisu. Roditelji sami po sebi žive u ambicijama da im deca ostvare brak i porodicu. Sve drugo njima nije moguće i neprihvatljivo je, tako da ne želim da to čuju od mene. U slučaju da se postavi to pitanje, dobiće negativan odgovor. Znači moje seksualno opredeljenje je javno za ljude iz mog najbližeg okruženja, a tajno za kolege, roditelje, rodbinu bližu i dalju.
Kakav je stav lezbejki prema strejt muškarcima?
Lezbejke ne vole strejt muškarce. Razlog za to vidim jedino u tome što nema momka koji ne flertuje i ne startuje devojke koje lepo izgledaju. Među lezbejkama postoji podela devojaka prema izgledu na “butch” (devojke muškog izgleda), “femme” (devojke ženstvenog izgleda) i “andro” (devojke koje u zavisnosti od garderobe izgledaju butch ili femme). Opšte je poznato da devojke “butch” izgleda ne vole muškarce i to naročito muškarce širokih shvatanja koji im čak mogu biti i konkurencija. “Femme” devojke se uglavnom vezuju za devojke “butch” izgleda. “Andro” devojke su one za koje nikada ne bi pomisli da imaju afinitete prema devojkama kada su na javnom mestu, ali u kućnoj varijanti je pronađete u radnom odelu automehaničara.
Da li si ikada bila ili poželela da imaš vezu sa osobom muškog pola?
Bila sam u dužim ili kraćim vezama sa momcima. Može se reći da sam u tom periodu svog života bila promiskuitetna, viđajući se sa momcima, jer sam zapravo tražila sebe. U početku sam želela da imam momka i ne mučim sebe i druge. Sada to više ne želim.
Da li ti smetaju pogrdni nazivi tipa “lezbača”, “lezba” i sl. i koji izraz se tebi čini naprikladnijim?
Smetaju mi, iako same lezbejke koriste ove nazive u razgovorima među sobom. Ako ih već neko koristi, ne želim da mene naziva tako. “Lezbejka”, “lesbian” ili “lez” je sasvim dovoljno i dostojanstveno. Ja recimo, gej momka ne zovem “peder” jer tu reč koristim prvenstveno kao karakternu osobinu, bez obzira što mnogi gej momci sami sebe tako nazivaju.
Koliko je ženska gej populacija promiskuitetna?
Veoma mali broj lezbejki je promiskuitetan, a i sam ženski promiskuitet se retko kada svede na seks. Uglavnom je to neko “muvanje”, “vatanje” i ništa više od toga. Jednostavno su žene malo teže i tvrđe u tome.
Da li postoji osoba kojoj nikada ne bi mogla priznati svoje seksualno opredeljenje?
Svom ocu. To jednostavno ne bih mogla da prevalim preko jezika i izgovorim. Za njega to nikada neće biti istina izrečena sa moje strane.
Kako izgleda jedno klasično “muvanje” između dve žene?
Ako muvaš devojku za seks, opustiš se u klubu i sa osmehom na licu spontano se upoznaješ sa devojkama. Ako si dovoljno slobodna, uspećeš. Ako tražiš nešto ozbiljnije, potrebno je da se sklopi više kockica. Opuštenost i osmeh na licu su jako bitni da bi dobila broj telefona ili zakazanu kaficu. Ono što ja ne volim je sajber varijanta odnosno muvanje putem čet-a. Klasično “muvanje” je po klubovima ili kafićima, ostalo ne priznajem.
Postoji li ženska gej zajednica (scena) u Srbiji i u kojoj meri je izražena?
Ženska gej zajednica postoji i ona se može prepoznati preko feminističkih organizacija, iako nisu sve feminističke organizacije lezbejske strukture. Postoji i najveća Organizacija za lezbejska prava u Srbiji – “Labris”. Veliki broj lez devojaka i žena su u ovoj Organizaciji, stvaraju poznanstva i veze, informišu se o pravima lezbejki u svetu, rentiraju filmove, održavaju žurke. Postoje i nevladine organizacije u kojima uglavnom rade lezbejke bez obzira što se ne štite uvek samo žene i lezbejke. Suština njihovog angažovanja je da se štiti različitost.
Kako je to biti lezbejka u Srbiji?
“Femme” i “andro” devojke nemaju puno problema, ali “butch” devojke su često provocirane. U suštini treba gledati svoja posla, klanjati se od provokatora i izbegavati prolaznike u direktnim susretima na nesigurnim mestima. Lepim devojkama slobodnijeg ponašanja se dešava da momci žele da ih gledaju kako se ljube ili čak seksaju. U ovakvim situacijama je teže izvući se bez skandala ukoliko nemate podršku poznanika i pristojnost voajera da to ne želite. Takve stvari se dešavaju i na ulici i u gej klubovima. Iz tog razloga mislim da nije bezbedno ponašati se previše slobodno, već u meri standardnog druženja i prihvatanja flerta od strane momaka tek onoliko koliko je potrebno da ih ne naljutite. Lično sam dobila batine jednom prilikom, jer su zbog kamufliranosti, momci mislili da sam muškarac. Izazvali su tuču i uvukli mene kao slučajnog prolaznika. Kada su shvatili da sam žensko svi su pobegli, a da ne spominjem sva pogrdna imena kojim su me nazvali, bežeći kako ih ne bih upamtila i prijavila policiji.
Obično je strejt muškarcima izuzetno interesantna i privlačna pomisao na dve žene u seksualnom činu, dok im je obrnuta situacija potpuno užasavajuća. Kako to objašnjavaš?
Iskreno rečeno, vođenje ljubavi između dve žene je “dosadno” za gledanje jer je puno emocija. Kada ovo kažem, mislim na to da muškarci ovde nemaju šta da vide, osim da osete tenziju koju razmenjuju devojke, te ih to uzbudi. A dva muškarca ne vole da gledaju obično iz straha.
Ženske gej ikone/idoli u Srbiji i svetu…
U svetu su Madonna, Kylie Minogue, Angelina Jolie… Još je puno njih koje se prikazuju u lez filmovima, ali nisu poznate širokim masama.
Gej parada u Srbiji…
Gej paradu u Srbiji svakodnevno možemo videti od Terazija do Kalemegdana. To je odlična stvar i treba je negovati kao ideju, mada bi u Srbiji to bilo previše. Srbija je ipak jedno veliko selo u kome se sve zna i pre nego što se dogodi. Sa druge strane nisu svi strejt ljudi prijateljski raspoloženi kako se nekad predstavljaju, pogotovu kada bi to trebalo da javno pokažu. Za sada mi se ipak više dopada ova “svakodnevna gej parada” u Beogradu.
Kakvo je tvoje mišljenje o lezbejskim brakovima i usvajanju dece?
Podržavam lezbejske brakove i usvajanje dece. Postoje uspešni lez brakovi koji rade na tome da imaju svoju decu, tj. da jedna od partnerki (ili čak obe) rodi. Prioritet dajem rađanju jer je to biološki prirodan proces. Ukoliko to žene ne žele, opcija je usvajanje koje samo po sebi ne može da škodi jer toliko ima dece koje treba zbrinuti. Dakle, ako žene u zajednici imaju svest o negovanju dece, neće nikome škoditi, bilo da je to rađanje ili usvajanje.
Da li si ikada poželela da si drugačijeg seksualnog opredeljenja?
Ranije, u prvoj vezi kada je sve ovo bilo novo i nepoznato za mene poželela sam da budem kao ostali. Danas, kada vidim koliko promiskuiteta postoji upravo u strejt svetu, presrećna sam što sam u monogamnoj vezi već 5 godina i to sa devojkom. Ne žalim ni malo i ponosna sam.
Šta bi prvo promenila u stavu prema gej populaciji generalno, ne samo kod nas, nego i u svetu i šta bi poručila za kraj ovog razgovora?
Porodice, roditelji i najbliži treba da nauče da prihvate seksualno opredeljenje svoje dece. Time mogu sprečiti neke loše stvari koje se mogu dogoditi. Svakako bih promenila i netoleranciju strejt ljudi prema gej populaciji. Bitna je jednakost i da se naša ljudskost ne određuje time sa kim delimo postelju. Predodređeni smo da budemo ovakvi kakvi jesmo i zbog toga nas ne treba kazniti. Postoje mnogo gore stvari kojima se treba baviti kao što su gladna deca, karcinom, HIV i druge neizlečive bolesti. Treba se boriti protiv toga, a ne protiv nas ili sebe.
Činjenica da je društvo u kome živimo još uvek patrijarhalno orijentisano i teško ili uopšte ne prihvata različitost bilo koje vrste. Jesmo li dovoljno tolerantni prema onima koji su drugačiji od nas i smemo li sebi dati za pravo da bilo koga osuđujemo? Sa druge strane se postavlja pitanje ko je više i zbog čega ugrožen i ko više greši u međuljudskim odnosima? Da li heteroseksualci, koji u velikom broju slučajeva iz pukog straha ili neznanja gaje animozitet prema gej populaciji, ili je homoseksualna populacija zaista postala agresivnija i transparentija?
Naš sagovornik Aleksandar, dvadesetpetogodišnji psiholog, na slična pitanja iz prvog dela reportaže, pored ličnog, daje odgovore i iz stručnog ugla.

Da li si ikada poželeo ne budeš to što jesi?
Koji su to osnovni problemi našeg društva gledano sa stanovišta neprihvatanja odnosno odbacivanja svega onoga što je drugačije?
Šta se dešava po pitanju organizacije gej parade u Srbiji? Da li je ta ideja načisto propala ili ima nekih indicija da se ponovo pokrene pitanje njenog održavanja?
Da li u Srbiji i postoji gej kultura?
Jesu li žene manje ili više homofobične od muškaraca?