Dvadeset godina od bitke na Košarama
Borba na Košarama započela je 9. aprila u ranim jutarnjim satima, kada
su snage UČK napale državnu granicu Savezne Republike Jugoslavije iz
pravca Albanije. Cilj im je bio da se razdvajanjem i razbijanjem
jedinica Vojske Jugoslavije između Đakovice i Prizrena spoje sa snagama
UČK u Metohiji.
Deo državne granice oko karaule Košare čine planinski vrhovi od preko
2.000 metara visine, u to doba i dalje prekriveni snegom. Taj deo
štitilo je nešto više od sto pripadnika 53. graničnog bataljona, koji su
se tokom dva dana borbi suprotstavili desetostruko jačem neprijatelju.
"Ja mislim da je svaki dan bio kao godina, ne znate odakle vas više
gađaju, da li minobacačkim granatama, da li padaju granate od
bestrzajnih topova, da li puščanom municijom", svedoči Saša Radojević, zamenik komandira karaule Košare.
U pomoć graničarima tada je stigao vod Vojne policije. Međutim, napad
je silovit i snage UČK uspele su da zauzmu položaje Rasa Košares i Maja
Glava, dominantne tačke sa kojih kontrolišu svako kretanje ka graničnoj
liniji. Zauzeli su i samu zgradu karaule koja se zbog nepovoljnog
položaja nije ni mogla braniti. Strani mediji tada prenose snimke ulaska
vojnika UČK, koji to proslavljaju kao svoj uspeh.
Osvajanjem vrha Maja Glave, snage UČK su ušle 100 do 200 metara u
dubinu Jugoslavije, a osvajanjem Rasa Košares zauzeli su kilometar i po
naše teritorije.
Dolaskom pripadnika 125. motorizovane brigade, koja je do tada pružala
dubinsku podršku, formirana je linija odbrane koja je sprečila dalji
prodor neprijatelja. Naša vojska narednih dana pokušavala je da povrati
Rasa Košares i Maja Glavu. Uskoro im se pridružuju i pripadnici 72.
specijalne i 63. padobranske brigade.
Linija fronta je stabilizovana, a borbe nisu jenjavale.
"Kiša metaka je proletala. Imali smo sreće da nas nijedan metak
nije zakačio, da nas nije ranio. Prišli smo mu sa leđa, čovek je bio
šokiran", svedoči o napadu na jedno mitraljesko gnezdo UČK Milutin
Radić, tada vojnik na odsluženju vojnog roka u 125. motorizovanoj
brigadi. Na svoj položaj zajedno sa vojnikom Darkom Anđelkovićem vratio
se sa osvojenim mitraljezom.
Neprijatelj je bio iznenađen i kada su 11. maja po krajnje
nepristupačnom terenu na nadmorsku visinu od 1.800 metara na liniju
fronta pristigla dva tenka.
Vladimir Knežević iz 63. padobranske brigade opisuje ovaj događaj: "Kad
su zagrmela dva tenka, kad je zemlja počela da se trese, to je, ne mogu
da objasnim, olakšanje. Čovek zbog ljudi koji su to uradili oseća takav
ponos. Osećam da nismo sami. Dobro je, došli su majstori."
Ginulo se od minobacača, snajpera, od zabranjenih kasetnih bombi.
Poginulo je 108 vojnika, podoficira, oficira, rezervista i dobrovoljaca.
Prosečna starost poginulih bila je 25 godina.
U bici na Košarama učestvovalo je oko 1.500 pripadnika Vojske
Jugoslavije. Borbe su trajale sve do 14. juna 1999. godine, kada se
Vojska Jugoslavije posle Kumanovskog sporazuma povukla sa Kosova i
Metohije.
Kada je postalo očigledno da trupe na Košarama ne mogu da se probiju i
da je kopnena ofanziva na ovom pravcu nemoguća, krajem maja 1999. godine
snage UČK su u sadejstvu sa NATO snagama pokušale da u dubinu
teritorije Kosova i Metohije krenu drugim pravcem, preko planine Paštrik
ka Prizrenu.
Radio-televizija Srbije u koprodukciji sa Ministarstvom odbrane snimila
je dokumentarno-igrani film "Ratne priče sa Košara" koji će u 21 čas
biti premijerno prikazan na Prvom programu.
Dodaj komentar