Početak
Šta je nastavak priče? Da se razreše sve velike pljačke i afere, od pljačke države kroz privatizacije, do gradnje mosta kod Ečke koji će koštati duplo više od realne cene, „rupe u budžetu" jednog ministarstva iz Koštuničine vlade od 300 miliona, do projekcije autoputa od Ljiga do Požege finansiran azerbejdžanskim kreditom od 300 miliona evra, gde su troškovi, kako upućeni tvrde, naduvani i do 40 odsto.
Sve ovo ozlojeđene i namučene Srbe željne pravde ovih dana hrani i hrabri. Priča, međutim, može da pokaže i drugu stranu stvarnosti. Ukoliko ministri, pa i sam premijer ne budu obračun s kriminalom prepustili istrazi, tužilaštvu i sudu, onda će sve i dalje imati obrise političke kampanje. Zapravo dokazujemo da smo političko društvo, društvo u kojem je nečije hapšenje stvar političke odluke a nikako posao građanski uređene države.
Srpska politička priča se opet ponavlja. Svakodnevno na TV izađu visoki državni činovnici s egzaltiranom pričom o uspesima policije i istražnih državni organa, a uspeh pripisuju sami sebi, a u očima im vidim da razmišljaju o izborima. Cela radnje se zapravo pretvara u dramu gde se pastvi dodvoravaju radi što veće popularnost da u skoro vreme raspišu izbore kako bi učvrstili vlast i porazili sve oko sebe, čak i sadašnje koalicione partnere.
Krajnje je pogrešno državu i sve njene radnje pretvoriti u veliku sudnicu i hapsanu. Treba osposobiti državne organe da se bave kriminalom, da njihovi čelnici o tome komuniciraju s javnošću. Red je da imamo državu u kojoj obračun s kriminalom nije stvar političke odluke, jer politika na kraju, to piše i u Knjizi postanja, ima svoje kriminalce i štitiće ih. Imaju li koalicioni partneri na vlasti svoje zaštićene momke iz sive zone?
Da ne zaboravimo šta su državni poslovi i čime treba da se bavi Vlada. Vreme je da Vlada i njeni prvi ljudi počnu da se bave privredom, proizvodnjom, zapošljavanjem. Ili je političarima lakše da hapse nego što se bave svojim poslom?



