Šansa
Srbi se polako ali sve uspešnije leče od EU i to je verovatno najbolja vest koja ovih dana stiže sa novinskih stubaca. Ujedno, to je za sada i najveći doprinos nove vlasti u korist državnih interesa, postignut doduše iz klasičnog nehata (setimo se kako je „briselski nadbiskup" File rukopoložio Nikolića na srpski tron), ali poklonu se u zube ne gleda
E sad, sasvim je sigurno da je običan čovek ovde željan pravde i da mu prija miris krvi onih koji su ga pljačkali i uništavali sve ove godine. Ali kada revolveraška treš štampa preuzme barjak u borbi za „našu stvar", direktnim pretnjama i pravljenjem spiskova za privođenje, onda čitava priča dobija dijabolične obrise i neku pogrešnu dramatiku. Jer potpuno je jasno da je Srbija do grla udavljena u korupciji i najpogrešnije bi sada bilo da se borba protiv tog zla svede na medijski vašar i javne licitacije nečijim glavama, pa koliko god nam one bile antipatične.
I zbog toga Aleksandar Vučić na sebe preuzima istorijsku odgovornost kada izjavi da neće biti povlašćenih u razotkrivanju strašnih pljačkaških afera. Ako istraje u tome što je sam sebi postavio kao zadatak i pod uslovom da stvarno gađa u čelo tu troglavu aždaju, on otvara put ka ozbiljnoj državničkoj karijeri. Ali neće smeti da popusti i ima dilemu u onom trenutku kada krenu da ga zovu znani i neznani, prijatelji i poslovni partneri, tražeći od njega da „spusti loptu". Jer srpski Sanaderi ne kriju se među klijentima i direktorima „Agrobanke" ma koliko njima prsti bili u tom džemu. Oni su negde sasvim na vrhu društvene nomenklature. I tu nema prostora za foliranje. Kada prvi od njih bude uhapšen, Srbija će ga lako prepoznati. Samo tada znaćemo da je posao u borbi sa korupcijom urađen čestito. Sve ostalo značilo bi veliki Vučićev poraz, a Srbija bi još jednom bila teško prevarena.



