Ko izaziva raskol u SPC

Monaštvo koje je napustilo ERP juče je otvorenim pismom odgovorilo na nedavno saopštenje mitropolita Amfuilohija, negirajući mnjevu tvrdnuj da su u "raskolu". Najnovijoj prepisci prethodilo je uručenja poziva za saslušanje pred Eparhijskim ckrvenim sudom sveštenoslužiteljima koji su napustili ERPu crkveno-sudskom postupku koji se protiv njih vodi zbog "samovoljnog istupanja iz manastira, privatnog nastanjivanja i drugih krivica".
Na sajtu Danasa u celosti objavljumo oba teksta.

*Saopštenje mitropolita Amfilohija objavljeno je 24. avgusta na zvaničnom sajtu Eparhije raško-prizrenske, a dva dana kasnije i na sajtu SPC.
Mitropolit Amfilohije o odbeglim monasima i monahinjama: "Čega se pametan stidi, time se nerazuman ponosi"
Jedno od osnovnih svojstava istinskog pravoslavnog monaštva jeste "stamenost mjesta" i kroz to utvrđivanje u vjernosti Hristu i svom spasenju. Uostalom, ne samo monah nego i drvo koje se presađuje - ploda ne donosi. Samo ljudi utvrđeni u istinskoj vjeri i u načinu življenja po vjeri, mogu rasti i sazrijevati duhovno. Otuda drevni običaj na Svetoj Gori: monah poslije postriga u manastiru dobija blagoslov da se pokloni Svetinjama, da se popne na vrh Atosa gdje je Hram Preobraženja, da se vrati u obitelj svog pokajanja i da tu ostane - do smrti. Na koliko mjesta nalazimo u drevnom Otečniku sa izrekama egipatskih pustinjskih otaca, savjet iskusnih staraca monasima u iskušenjima da ne napuste mjesto svoga pokajanja, pod raznim pa na prvi pogled i opravdanim izgovorima - da ostanu u svojoj keliji: sjedi u keliji, jedi i pij, ali keliju ne napuštaj; ona će te naučiti redu i poretku i privesti spasenju. I danas, prilikom monašenja u mali angelski obraz, onaj koji se monaši tvrdo obećava da će uz Božiju pomoć ostati u svojoj obitelji ili onoj koja će mu po poslušanju biti data.
Prirodno je da se na ovaj ili onaj način, kako u porodici, tako i u svakoj zajednici mijenjaju oni koji stoje na njenom čelu: ili smrću i dobrovoljno ili odlukom višeg organa koji ih je postavio; po potrebi službe, zbog nemoći ili po odgovornosti. Takve promjene su uvijek bile ličnog karaktera i nikad nisu povlačile za sobom raspad porodice ili razaranje zajednice, posebno crkvene, bilo da se radi o Crkvi uopšte, bilo eparhiji ili monaškom opštežiću. Blagodareći tom provjerenom i ustaljenom poretku opstala je i opstaje Crkva Božija i njene unutarnje zajednice, ostvarujući svoju evanđelsku spasonosnu misiju kroz vjekove. Samo oni crkveni poslenici i učitelji koji su podređivali život Crkve ili svojoj lažnoj nauci i učenju ili svome revniteljstvu, koje nije "po razumu", stvarali su ili svoje jeretičke i šizmatičke sekte ili svoje čistunačke, moralističke grupacije, vezane za revniteljstvo istinsko ili "ne po razumu" pojedinih ličnosti u Crkvi. Tako su nastajali u Crkvi arijanci i nestorijanci, papisti i protestanti, katari i bogumili, staroobrjadci i starokalendarci, pavlijani i jovaniti (vezani za Sv. Zlatousta ili Sv. Jovana Kronštatskog) - da pomenemo samo neke od raskolničkih grupa koje su ugrožavale Crkvu i pokušavale da razore jedinstvo i sabornost Crkve u prošlim vjekovima.
U našoj Pomjesnoj Svetosavskoj Crkvi, od vremena Sv. Save, prvog njenog Arhiepiskopa, do danas, nismo imali, blagodaću Božjom, niti jeretičkih struja i pokreta (izuzetak eventualno predstavlja srednjovjekovno bogumilstvo) niti raskolničkih grupa (sem ako ne bi u njih ubrojali već prevaziđeni raskol vezan za ličnost raščinjavanog episkopa Dionisija, svojevrsni makedonski raskol i još svojevrsniju "dedeićevsku sektu" u Crnoj Gori).
Sa tog razloga je utoliko tužniji i zabrinjavajući raskol, srećom još uvijek na pomolu, po prvi put u istoriji Srpske Crkve takve vrste, grupe jeromonaha i monaha Raško-prizrenske Eparhije, koji je već nazvan raskolom "artemijevaca" ili "artemita", vezanih za ličnost sada umirovljenog episkopa raško-prizrenskog g. Artemija. Uzdizanjem "duhovnog oca" i vezanosti za njega, kao za "jedinu istinu" (ta grupa čak ima i svoj sajt pod nazivom "Istina je samo jedna - Vladika Artemije"), iznad Crkve i iznad saborne episkopske službe u Crkvi, Episkopiji), ta grupa je krenula, kao "guske u maglu", tobože za tom "jedinom istinom" koja je Artemije, gazeći svoje monaške zavjete, napuštajući ćivote Svetih i svoje obitelji, u kojima su se doživotno zavjetovali na vjernost Hristu, odričući se svoga prizvanja služenja Hristu Bogu i rodu na raspetom Kosovu... Čineći to iz svoje vjernosti svom "duhovnom ocu" i radi njegove "zaštite", da li je moguće da ta grupa monaha ne shvata da tom svojom "zaštitom" i "odbranom" survavaju u propast onoga koga tobože brane, vješajući mu se o vrat kao "vodenični kamen"?! Pri tome, da bi sebe i svoje postupke opravdali pred savješću i pred Crkvom, pored vjernosti svome "duhovnom ocu", pravdaju sebe optužbama na račun Crkve (Sabora, Sinoda, Episkopa) za ekumenizam, papizam, globalizam i druge savremene pošasti, proglašavajući sebe za "sudije vaseljene" i nove "nepogrješive rimske pape".