Tahiti - čarobna stanica prema nekom od rajskih ostrva

 Zračna luka Faa je jedina međunarodna u arhipelagu. Na nju slijeću veliki avioni iz Tokya, Santiaga, Sidneya, Los Angelesa te još nekih mjesta. Odavde većina turista odmah prelazi u male Air Tahiti avione i nastavlja dalje.

Glavni grad otoka i države je Papeete. U gradu i na otoku živi gotovo dvije trećine stanovnika, oko 180.000. Oko otoka vodi cesta u dužini od 115 km. Lokalni stanovnici obožavaju automobile i to velike terence i pickupove tako da su kroz Papeete gužve kao na zelenom valu.

Grad je pravi kolonijalni. Najlijepše zgrade su one francuske uprave i službi. Luka je pravo središte živosti što je i normalno s obzirom da sve potrepštine stižu brodovima. Boravak u Papeeteu se svodi na nekih sat, dva što je sasvim dovoljno za dobiti dojam o mjestu.

Najzanimljivija je tržnica Le Marche koja pruža pravi presjek u tahićansko društvo. Prodaje se nama egzotično povrće i voće iz čitavog otoka. Pored njih je ribarnica puna velikih riba čudnih boja i oblika. Tune su lako prepoznatlive, kao i bonitas, mahe mahe ili sabljarke, ali ribe lokalnih imena paihere, atureiihi, oiri, parai i sličnih su potpuna nepoznanica.

Uz rub grada iza francuskih vojnih baza i aerodroma su nekoliko hotela, Intercontinetal, Sofitel i Le Meridien. U njima uglavnom odsjedaju turisti noć prije puta jer većina aviona napušta Papeete rano u jutro kako bi isti dan stigli na svoje destinacije.

Za vidjeti otok, ako ostanete dan duže, a isplati se potrošiti jedan čitav dan na obilazak otoka, najbolje je unajmiti auto. Mala Fiesta ili neki sličan auto dođe oko stotinu eura na dan. Obalna cesta je zanimljiva. Prema istoku počinje sa lijepim plažama na kojima gotovo da nema nikoga. Za razliku od većine drugih otoka, Tahiti ne štite lagune sa svih strana tako da su pješčane plaže na istoku široke i duge. 

Jedini problem je u tome što su crne. Naime otok je vulkanskog porijekla pa su od crnog kamena plaže od crnog pijeska i šljunka. To očito turisti ne vole pa su plaže puste. Uz jednu takvu plažu se nalazi Point Venus, mjesto gdje su prvi evropljani Wallis, Cook te Bligh sa Bountyem pristali uz otok. 

Središte otoka je vrtoglavo visoko.

Orehanu, najviši vrh je visok 2241 m, a još je nekoliko vrhova iznad dvije hiljade metara. Između njih su gotovo neprohodni kanjoni, doline sa jezerima, a za kišnih razdoblja mnogobrojni vodopadi i rijeke koje se slijevaju u ocean. Sve to uokvireno tamno zelenom džunglomi pramenovima magle. Vrhovi su gotovo uvijek u oblacima i skoro svaki dan pada kiša, no obala je sunčana. Najveće planinsko jezero skriveno duboko u džungli je Vaihiria, no do njega je moguće doći samo terencima ili quadovima pa su organizirane ture tim vrstama vozila.

Glavni dio otoka se zove Tahiti Nui, a veliki poluotok koji se jedva drži glavnog je Tahiti Iti. Na obroncima Romui (1332 m) koji dominira poluotokom se nalaze farme goveda i plantaže raznog voća i povrća. Vozeći se uskom cestom uz brdo dojam je sličniji Evropi nego Polineziji.

Uz more je ipak drukčije. Na zapadnoj obali se nalazi muzej Gauguineu posvećen životu slavnog slikara na Tahitiju. Nekih posebno dobrih slika nema jer su sve značajnije slike u Parizu. Nesto dalje prema gradu je nalazište najstarijeg mističnog hrama Marae Arahurahu svetište davne Maohi religije. Jedini je restaurirani na otoku pa iako jednostavnih kamenih zidova, smještaj u tropskom vrtu te nekoliko Tikija oko zidova ga čine i najzanimljivijim i najoriginalnijim mjestom na otoku.

Na Tahitiju nema tirkiznih plaža te kupanje nije glavni razlog dolaska. Ovdje se upoznaje otočka kultura, historija, način života. Umjesto na plažu odlazi se na planinarenje i hodanje kroz džungle (komarci su krvoločni). Povratak civilizaciji i povratak u stvarnost jer lako je na Bora Bori zaboraviti da svijet postoji, no dobivši kaznu za parkiranje uz tržnicu nakon svega petnaestak minuta svijet se okrutno vratio nazad.