Moj život u inostranstvu: Paparaco
|
Nisam mogao ni pretpostaviti da je na neki način tvorac riječi paparaco jedan od mojih najdražih režisera – kultni Federiko Felini, koji ju je upotrijebio prvi put u svom filmu La dolce vita. Riječ dolazi iz italijanskog dijalekta i označava jednu vrlo dosadnu, glasno zujeću vrstu komaraca.
U svojim školskim danima Felini je imao druga koji je dobio ovaj nadimak jer je govorio brzo, bez pauze, i bio u stalnom pokretu. Kasnije je Felini nazvao jedan svoj lik tim imenom u gore navedenom filmu, da bi u današnje vrijeme, kao što je svima poznato, ta riječ postala pežorativni naziv za nasrtljive, senzacionalizmom opsjednute fotografe, koji ni od čega ne prezaju da bi fotografisali neku javnu ličnost, najčešće u situacijama koje će ih prikazati kao ljude s najnormalnijim ljudskim osobinama: u pijanom stanju, kad smršaju, dobiju višak kilograma, dok psuju, ljute se, smiju, grle i ljube partnerke ili partnere, pokazuju obnažene dijelove tijela, namjerno ili nehotice – na suncu, ili kad nespretno izlaze iz automobila, ili se nagnu iznad dječijih kolica, i da ne nabrajam dalje.
Počinjem priču ovim uvodom iz razloga što sam dugačkoj listi svojih interesovanja odnedavno pridodao još jedno – umjetničku fotografiju, ne sluteći pritom kako se lako s fotoaparatom u ruci možemo naći u ulozi paparaca... Jer, onog trenutka kada okrenemo objektiv prema živom objektu, bez obzira na činjenicu da su naši porivi čisto umjetničke priprode i da nemamo nikakve zadnje namjere, izlažemo se opasnosti da nas neko okrivi da zadiremo u njegovu privatnu sferu.
Živim u zgradi sa osam spratova i sa rekordnim brojem kućnih ljubimaca po glavi stanara. Svakako, najinteresantnija i sa najeosebujnijim karakterom jeste mačka Eli. Ona slijedi samo komande na njemačkom, jer je njena gazdarica, koja je već tri godine u privremenoj penziji, argentinsko-austrijskog porijekla. Njen muž, Kanađanin, porijeklom Irac, već deset godina stalni je član Odbora direktora naše zgrade – izvršnog tijela, zaduženog za raspoređivanje godišnjeg budžeta na opravke i održavanje, kao i donošenje odredbi i propisa kojima se regulišu unutrašnji odnosi i red unutar same zgrade.
I, kao što rekoh, Eli je po mnogo čemu posebna – ona se slobodno kreće po hodniku i ima svoj nevidljivo omeđeni revir koji se proteže od ulaznih vrata na početku hodnika sve do do lifta na sredini zgrade, i koji ona, kao dio svakodnevnog prijepodnevnog i poslijepodnevnog rituala, obilazi i nadgleda, praćena budnim okom gazdarice, koja stoji ispred vrata s prekrštenim rukama.
Činjenica da se na spratu nalazi još nekoliko pasa ne smeta joj ni najmanje. Sa nekim od njih je uspostavila vrlo prisne odnose. Valjda ti uštrojeni i sterilisani psi i kuje i nemaju više iskonske instinkte; izgleda da su, pored izgubljene, tačnije rečeno, otete seksualnosti, izgubili i sve ostale prirodne animozetete.
Ti prizori su jedinstveni, i ja, kao nadobudni fotograf, svakodnevno tragajući za novim uzbudljivim motivima i fasciniran ovim scenama, od trenutka kad sam prvi put ugledao Eli, dugo sam u sebi nosio naslov za jednu fotografiju – „Prijatelji, uprkos svemu”, na kojoj sam namjeravao da ovjekovječim Eli kako se njuši sa nekim od pasa iz hodnika, kako ćućori s njima o nečemu povjerljivom, ne pokazujući ni trunku tako dobro poznate i naučno dokazane netrpeljivosti.
Jedne nedjelje, nakon što sam se vratio iz jutarnje šetnje do obližnjeg jezera, ugledao sam konačno prizor na koji sam tako dugo čekao. Hitro sam ušao u kuću, uzeo foto-aparat i izašao na hodnik . I, dok sam se namještao u čučećem položaju i usmjeravao objektiv prema kućnim ljubimcima, pritišćući povremeno okidač, njihove gazde su, stojeći svaki ispred svojih vrata, razmjenjivali bezvrijedne, i ništa ne kazujuće informacije o vremenu i trenutnom fizičkom i duševnom stanju svojih ljubimaca.. U jednom trenutku, iznenada, vlasnik od Eli ju je podigao sa zemlje i hitro sklonio iza vrata.
Pokušao sam da kažem nešto, da objasnim bezazlenost mojih namjera, ali gazda je mirno nastavio svoj razgovor s komšijom, tj. vlasnikom psa, ne mijenjajući izraz lica, i pokazujući otvoreno da nije voljan da se raspravlja sa mnom. Na moju nesreću, pas, kojeg bismo, zbog njegovog, recimo slobodno, nenormalnog, ili najblaže rečeno, osebujnog odnosa prema mačkama, mogli okarakterisati kao šonju, mlakonju i izroda u psećem rodu, sjetio se, iznenada, na moju nesreću, svojih psećih prainstikata i potrebe da zaštiti gospodara od nasrtljivih komšija, i počeo da laje u mom pravcu. „Dobro, dobro”, pomislio sam. „Razumio sam poruku...”. Vratio sam se u stan pokunjen, ili, da ostanem vjeran terminologiji iz životinjskog svijeta - povijenog repa i poluobavljenog posla.
Nedugo zatim neko je pokucao na vrata. Bila je to moja komšinica, vlasnica Eli, koja je željela da razgovora o nečemu, što je bilo, kako je rekla, više ženska ili majčinska tema. Ponudio sam joj da uđe, što je ona, lažno se snebivajući, odmah prihvatila...